SAVJETI JESPERA JUULA: Temeljne greške u roditeljstvu i kako ih izbjeći
16.03.2017. by admcjelovitost„Temeljna pogreška koju roditelji čine pretpostavka je da djeca nisu kompletne osobe zbog čega ih gledaju više kao potencijalna, nego li kao stvarna bića“, tvrdi Jesper Juul, svjetski poznati obiteljski terapeut s tridesetogodišnjim iskustvom.
U knjizi „Vaše kompetentno dijete“, prevedenoj na 13 jezika i prodanoj u više od 250.000 primjeraka, Juul primjerima iz prakse pokazuje negative posljedice takvoga stava i savjetuje kako ih izbjeći te s djetetom uspostaviti konstruktivan, povezujući odnos.
U tekstu donosimo neke od njegovih savjeta.
Prestati oponašati destruktivne modele odgoja
Tradicionalna je obitelj stoljećima funkcionirala kao zajednica s čvrstom i jasnom hijerarhijom. Muškarac je u njoj imao apsolutnu moć nad ženom, a odrasli nad djecom. Cilj je odgoja bio stvoriti poslušno dijete koje se pokorava naredbama i živi na način na koji žele njegovi roditelji. Prostor za dijalog najčešće nije postojao.
Unatoč činjenici da su takve obitelji u svijetu gotovo iščezle ili doživljavaju promijene, njihove su posljedice još uvijek prisutne.
Posljedice zastarjelih metoda odgoja prisutne su jer se mnogi roditelji nikada nisu uhvatili u koštac s obrascima naučenima u djetinjstvu i, poput indigo papira, preslikavaju ih u odnosu s vlastitom djecom. Primjer su toga situacije u kojima uspoređujemo: „Vidiš li kako je seka dobra, a ti si uvijek zločesta!“
Pokazujemo nadmoć: „Dok si pod ovim krovom, ponašat ćeš se kako mi želimo!“
Navedene i slične rečenice djeci poručuju da nemaju osobnu slobodu odlučivanja ili da ljubav zaslužuju samo ako se ponašaju na način koji roditelji žele.
Autor knjige naglašava da ljudi koji i dalje vjeruju u moć kao bitan instrument roditeljstva nisu nužno loši već su tijekom vlastita odrastanja naučili postupke u kojima nema topline i razumijevanja doživljavati kao izraze ljubavi. Zbog potonjega autoritet i uporabu sile poistovjećuju upravo s roditeljskom ljubavlju.
Osvijestiti da djeca s nama surađuju čak i kada se čini drugačije
Pod pojmom „suradnja“ Juul podrazumijeva situacije u kojima dijete surađuje s našim osjećajima, zrcali ih i pokazuje nam da oni postoje iako ih možda nismo svjesni. Djeca to na različite načine čine od svoga prvog dana. Kao primjer navodi situaciju u kojoj šestomjesečna djevojčica koja je tek krenula u jaslice neutješno plače svaki put kad je u jaslice odvodi majka, no mirna je kada to isto čini njen otac. Tijekom terapije pokazalo se da je majka tjeskobna i nervozna te da je nespremna bila odvojiti se od djevojčice. Također bila je nezadovoljna financijskom situacijom koja joj nije dopuštala da produlji porodiljni dopust. Premda joj se činilo da djevojčica ne surađuje, ona je savršeno zrcalila majčine osjećaje. Slično se događa, piše Juul, i kada djecu vodimo liječnicima. Najčešće djeca prepoznaju strepnju svojih roditelja pa i sami strahuju od novih situacija. Rješenje je osvijestiti vlastite osjećaje, naučiti njima upravljati i prepoznavati „suradnju“ kada se ona događa, a ne za reakciju jednosmjerno kriviti dijete.
Pomoći djetetovu razvoju samosvijesti i samopouzdanja
Iako se često koriste kao sinonimi, samosvijest i samopouzdanje dva su različita pojma. Samosvijest je znanje o sebi i doživljaj odnosno razumijevanje sebe. Juul samosvijest uspoređuje s unutarnjim stupom, jezgrom.
Samopouzdanje je mjera za ono što smo sposobni učiniti i utemeljeno je uglavnom na iskustvu. Primjerice znamo da nam leže sportovi i samopouzdano krećemo u fizičke izazove ili svjesni vlastitih intelektualnih sposobnosti spremno dočekujemo one umne.
Premda različiti, samopouzdanje i samosvijest su povezani. Razvijena samosvijest urodit će i samopouzdanjem, dok je suprotno vrlo rijetko.
Samosvijest nam govori da vrijedimo samim svojim postojanjem. Dijete ili odraslu osobu s razvijenom samosviješću neće iz takta izbaciti saznanje da mu neka aktivnost baš i ne leži. S druge strane, osoba s niskom samosviješću reagirat će mnogo dramatičnije. Saznanje da nije među najbržim trkačima u razredu ili da sporije nego što očekuje savladava strane jezike može popratiti rečenicama: ja to jednostavno ne mogu ili ništa ne radim dobro.
Jedan od temeljnih alata za razvoj samosvijesti djeteta je izražavanje ljubavi. Djeci su najvažnije osobe u životu njihovi roditelji i najveća je njihova želja da ih oni vide i dožive. Pritom je bitno potruditi se da dijete zaista i osjeti vašu ljubav na način na koji je može razumjeti. Razbacivanje stalnim pohvalama i korištenje riječi kao što su „sjajno“ i „izvanredno“ ima kontraefekt i potiče tek napuhavanje ega. Juul u svojoj knjizi navodi primjer djevojčice koja se na igralištu prvi puta sama spušta niz tobogan i viče: „Mama, gledaj me!“ Dovoljno je u toj situaciji da joj njena majka mahne s odobravanjem i smiješkom. Brojni će roditelji reagirati, često suvišnim, upozorenjem : „Pazi da ne padneš!“ Time djetetu poručuju da nisu sigurni da je doraslo zadatku i ono će „surađivati“ bojažljivošću ili čak nespretnošću i ostvariti očekivanja roditelja.
Postavite granice sebi
Mnogi roditelji u ulozi apsolutna autoriteta pronalaze spas. Ona im pruža bijeg od vlastitih emocija kao i opravdanje da se ponašaju kao odgovorni roditelji. Djelovanje iz takve uloge povezano je s uvjerenjem u prvotno istaknutu pretpostavku da djeca tek trebaju postati kompletne osobe. Kada govorimo o granicama mislimo na dvostruke granice. Na granice koje se tiču ponašanja djeteta i na osobne granice. I u jednom i u drugom slučaju dobro ih je isticati korištenjem osobnog jezika: želim/ne želim. Na primjer umjesto „ne smiješ ulaziti u tenisicama u kuću“ govoriti „želim da se izuješ pri ulasku u kuću“. Isto vrijedi i za osobne granice.
„Čitala bih ti priču kasnije, sada bih pričala s prijateljicom“, primjer je poruke koja sadrži osobni jezik. Drugi je primjer: „Ne želim da se igraš s mojom kozmetikom“. Ako je osjećaj iza riječi stvaran, tada i djeca to osjete i neće ih povrijediti. Roditelji koji izražavaju svoje emocije: tugu, sreću, razdraženost i sl., potiču djecu da čine isto i s njima razvijaju topli odnos.
Za kraj, bitno je upamtiti da je rad na sebi ključ dobrog roditeljstva. Svi činimo greške, no prvi je korak osvijestiti vlastite emocije i obrasce ponašanja kako bismo izbjegli ponavljanje naučenih modela i djecu zaštitili od vlastitih destruktivnih poteza.
Tags: djeca, jesper juul, roditeljstvo
Prvo znanstveno istraživanje o LGBT roditeljstvu u Hrvatskoj
06.12.2016. by admcjelovitostAko težimo društvu mira, stabilnih odnosa i mentalnog zdravlja, važno je participativno govoriti i o temama koje u javnosti izazivaju neslaganja, kako bismo ublažavali i razbijali predrasude. Jedna od takvih tema jest roditeljstvo LGBT osoba.
Iako u Hrvatskoj nije dopušteno usvajanje djece LGBT osobama, postoje djeca koja žive s LGBT roditeljima. To su često djeca rođena u heteroseksualnim vezama roditelja koje su prethodile. Drugim riječima, to su djeca koja žive među nama.
Promišljanje o ovoj temi potaknuto je mojim vlastitim psihoterapijskim iskustvom rada s djecom koja odrastaju s roditeljima istoga spola, ali i promocijom knjige „Ja nisam gay mama, ja sam mama“ koja se održala u zagrebačkom KIC-u. Riječ je o prvom znanstvenom istraživanju te teme u Hrvatskoj.
Izaći iz zone komfora i poznatoga zastrašujuće je. Izlazak nas suočava sa strahom i vlastitim neznanjem. Nepoznato nas plaši. Ista je stvar sa situacijama, ljudima, životnim stilovima koji su nam nepoznati. Budući da nam je cilj širiti perspektive, na što nas suvremeno doba definitivno upućuje, odlučila sam se osvrnuti na rezultate ovog vrijednog istraživanja kako bismo opstali i punim plućima živjeli život u miru s različitostima.
Izvor: Facebook
Na promociji knjige bilo je vrijedno čuti razmišljanja znanstvenika i istraživača, psihologa i psihoterapeuta o temi LGBT roditeljstva. Posebno me dotaklo zapažanje Jasenke Pregrad koja je rekla da bi voljela da u hrvatskom jeziku postoji riječ za one koji nisu prijatelji, ali nisu ni neprijatelji, kao što i engleski jezik čini razliku između not friend/unfriendly i enemy/hostile jer tada bismo lakše mogli pojmiti da ‘’ako nisi sa mnom, ne znači da si protiv mene”. Što je velika životna istina i puno šira tema od ovog teksta.
Ukratko ću se osvrnuti na rezultate ovog kvalitativnog istraživanja o odrastanju uz roditelje istoga spola i njegovim implikacijama na razvoj djeteta.
Rezultati provedenog, kao i svjetska istraživanja koja se bave pitanjima mentalnog zdravlja LGBT osoba, pokazuju da je najviši pojedinačni izvor stresa i dubokih intra-psihičkih konflikata zapravo tretman društva, odnosno socijalno isključivanje i izolacija. Ono od čega djeca LGBT roditelja trpe nije roditeljska seksualna orijentacija nego upravo ta stigmatizacija društva. Zaključuju stoga da bi u ime djece bilo bi etično, moralno, ispravno i humano pogledati znanstvenim činjenicama u oči i prionuti destigmatizaciji pitanja roditeljstva LGBT roditelja. Neprihvatljivo je s etičkog stajališta i prema odredbama Konvencije o ljudskim pravima osporavanje prava LGBT osoba. Oni koji ga osporavaju temelje ga na brizi za rast i razvoj djece. Istraživanja (pa i ovo pionirsko hrvatsko) pokazuju da rast i razvoj djece nije ugrožen činjenicom što odrastaju u LGBT obiteljima. Kontradiktorno je da mnogi drugi čimbenici u općoj populaciji obitelji: nasilje i sukobi u obitelji, alkoholizam i siromaštvo, daleko više utječu na rast i razvoj djece pa se nitko nije latio društvene akcije kojom poziva na zabranu djece alkoholičarima ili, još bizarnije, siromašnima. Roditeljima i onima koji to žele postati države pomažu ili su barem dužne pomagati prema Konvenciji o pravima djeteta.
Tu dolazimo do dijela da LGBT ljudi imaju jednaka prava koja pripadaju ostalim ljudima. Definitivno namjera ovog teksta jest da diže glas protiv stigmatizacije onog što ne poznajemo dovoljno, a ugrožava neka naša uvjerenja i vrijednosti te da je sasvim zdravo i poželjno da ljudi razvijaju svoje kapacitete, da izdrže i istraže svoje različitosti u odnosu na druge prije nego što ih obezvrijede i odbace ili ih proglase ne-prijateljima. Pri tome ne smijemo zaboraviti na dobrobit djece, štoviše neka nas i ona potaknu na širenje obzora i toleranciju. Učimo ih svojim primjerom.
Autorica: prof.socijologije i gestalt psihoterapeutkinja Anja Melcher
Tags: homoseksualnost, istraživanje, LGBT, novosti, roditeljstvo
Što čine roditelji uspješne djece
21.09.2016. by admcjelovitost
Svaki roditelj želi da mu dijete bude pošteđeno poteškoća, da bude dobar učenik i da se jednoga dana bavi poslom koji će mu pružati zadovoljstvo i ujedno osigurati dobar život.
Iako ne postoji recept za odgajanje uspješne djece, psiholozi ukazuju na neke činitelje koji ukazuju na uspjeh.
Prema pisanju magazina Business Insider, neke od navika koje su zajedničke roditeljima uspješne djece su sljedeće.
Uključuju djecu u obavljanje kućanskih poslova
“Ako dijete ne pere suđe, onda to znači da to netko drugi radi umjesto njega”, tvrdi Julie Lythcott-Haims , autorica knjige “Kako odgojiti odraslu osobu”.
Lythcott-Haims ističe da djeca koja ne obavljaju kućanske poslove niti ne mogu naučiti da se posao mora završiti i da svako od nas treba doprinijeti kako bi nam svima bilo bolje.
Osobe koje su u djetinjstvu razvile radne navike u kasnijoj se dobi dobro snalaze u svojim radnim okolinama, postaju suosjećajni jer iz vlastitog iskustva razumiju što znači trud.
Uče djecu socijalnim vještinama
Znanstvenici državnog sveučilišta Pennsylvania promatrali su više od 700 djece iz raznih dijelova SAD-a od rođenja do 25. godine života i uočili značajnu vezu između njihovih socijalnih vještina u vrtiću i uspjeha u odrasloj dobi.
Pokazalo se da su socijalno kompetentna djeca koja su se družila s vršnjacima pomagala drugima, znala se uživjeti u osjećaje drugih i bila sposobna samostalno rješavati probleme. Ujedno su mnogo češće završavala fakultete i stjecala stalne poslove prije 25. godine nego djeca s ograničenim socijalnim sposobnostima.
“Ovo istraživanje dokazuje da najbolje što možemo učiniti da bismo pripremili djecu za zdravu budućnost jest da im pomognemo da razviju socijalne i emocionalne vještine”, rekla je Kristin Schubert, programska direktorica Fondacije “Robert Wood”.
Vjeruju u uspjeh svoje djece
Analizirajući nacionalno istraživanje u kome je sudjelovalo 6.600 djece, profesor Sveučilišta Kalifornije u Los Angelesu Neal Halfon i njegov tim ustanovili su da na dječje postignuće u ogromnoj meri utječe roditeljsko povjerenje.
“Roditelji koji su svoje dijete vidjeli na fakultetu, uspijevali su ga usmjeriti ka tom cilju, neovisno o primanjima i ostalim resursima”, tvrdi Halfon.
Dobro se slažu
Djeca čiji se roditelji često svađaju, bilo da su u braku ili razvedeni, obično lošije prolaze od djece čiji se roditelji slažu, otkrila je analiza studije provedene na Sveučilištu Illinois.
Neka istraživanja pokazala su da su djeca koja su rasla u nekonfliktnoj sredini samo s jednim roditeljem, uspješnija nego djeca koja su rasla u konfliktnim obiteljima s oba roditelja.
Roditeljske svađe koje prethode razvodu također negativno utječu na djecu, a sukobi poslije razvoda snažno utječu na prilagođavanje djece.
“Kada djeca prisustvuju konfliktu i vide da su ga roditelji riješili, postaju sretnija no prije nego što su ga vidjela”, govori E. Mark Cummings , razvojni psiholog Sveučilišta Notre Dame“.
Takvi sukobi uvjeravaju ih da roditelji mogu riješiti stvari.
Isto tako, djeca primjećuju kada se jedan roditelj povlači da bi izbjegao svađu ili prekid komunikacije, a njihova emocionalna reakcija na to nije pozitivna.
Uče djecu matematiku od malih nogu
Meta-analiza 35.000 predškolaca iz SAD-a, Kanade i Engleske otkrila je da razvoj matematičkih sposobnosti od najmlađih dana može značiti ogromnu prednost ne samo u matematici već i čitanju.
Opušteni su
Sudeći prema rezultatima nedavnog istraživanja, na temelju broja sati koje majke provode s djecom u uzrastu od tri do 11 godina ne može se izvesti zaključak o dječjem ponašanju, blagostanju ili postignuću. Štoviše, pretjerana brižnost roditelja, koji se ne odvajaju od djeteta da bi ga konstantno kontrolirali, može imati negativne posljedice.
“Ako je majka pod stresom, naročito ako bezuspješno pokušava uskladiti obaveze na poslu s vremenom koje će posvetiti djetetu, to može loše utjecati na dijete”, rekla je jedna od autorica studije Kei Nomaguchi.
Emocionalna zaraza – psihološki fenomen koji znači da se ljudi zaraze osjećanjima drugih ljudi – objašnjava zašto je tome tako. Ako vam je prijatelj sretan, zarazit će vas svojom vedrinom; ako je tužan, prenijet će tu tugu i na vas. Prema tome: ako je roditelj iscrpljen i frustriran, takvo emocionalno stanje može se prenijeti i na djecu.
Daju prednost trudu u odnosu na izbjegavanje neuspjeha
Postignuće djeteta ovisi i o njegovoj percepciji podrijetla uspjeha.
Težnja za uspjehom i izbjegavanje neuspjeha po svaku cijenu način su da sačuvamo svijest o sebi kao o pametnima ili sposobnima.
S druge strane neuspjeh možemo promatrati i kao odskočnu dasku koja učvršćuje našu posvećenost razvoju i pomicanju granica naših sposobnosti.
Ako se uspjesi djece pripisuju urođenoj inteligenciji oni će razviti “nepromjenjivi mentalni sklop i bit skloniji prvom navedenom ponašanju. Ako pak misle da je uspjeh rezultat uloženog truda, razvit će takozvani ‘mentalni sklop rasta’.
‘Autoritativni’ su, a ne autoritarni ni popustljivi
Studija Sveučilišta Kalifornije u Berkeleyu, prvi put objavljena 1960., ukazala je na tri osnovna načina odgoja djece: popustljivi, autoritarni i autoritativni. Popustljivi roditelji se trude ne kažnjavati djecu i daju im pretjeranu slobodu u ponašanju.
Autoritarni roditelji nastoje oblikovati i kontrolirati dijete na temelju utvrđenih pravila ponašanja.
Autoritativni roditelji se trude usmjeravati dijete na racionalan i konstruktivan način. Potonji se način ujedno pokazao i kao najprimjereniji od triju navedenih.
Uče djecu da budu ustrajna
Ustrajnost je važna karakterna osobina koja bitno utječe na uspjeh. Sklonost održavanju vlastitih interesa i ulaganje napora u ostvarivanje dugoročnih ciljeva dovodi se u vezu s postignućima na području obrazovanja. Glavna je ideja da se djecu nauči da zamišljaju i ostvaruju budućnost kakvu žele.
Shvaćaju važnost zdrave ishrane
Razvijanje navika u ishrani psihofizički zdrave djece zahtjeva angažman roditelja. Da biste pomogli djetetu da nauči prihvatiti svoje tijelo i stekne pozitivnu sliku o njemu, treba mu primjerom pokazati.
Tags: cjelovitost, roditeljstvo, učenje
Ljetna lektira: 10 knjiga o roditeljstvu
20.07.2016. by admcjelovitostPotaknuti sezonom sunca, mora i odmora, idealnom za rješavanje čitalačkih dugova, donosimo popis od 10 knjiga koje vam preporučamo za čitanje ovoga ljeta. Poveznica je sviju odabranih knjiga tema roditeljstva i izazova koje ono sa sobom nosi.
- Bolje biti vjetar nego list, Dubravka Miljković & Majda Rijavec
Autorice ove knjige na pitak i razumljiv način pišu o psihologiji dječjeg samopouzdanja. Brojnim anegdotama i vježbama čitatelja uče kako poticati dječje samopoštovanje i samopouzdanje. - Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu, Radojka Sućeska Ligutić
Objašnjavajući inspiraciju za ovo djelo autorica Radojka Sućeska Ligutić kaže da ju je pronašla u radu s djecom i tinejdžerima. Uslijed tog rada često je dolazila do zaključka: „Kad bi ovo čuli i doživjeli roditelji, bili bi dirnuti i to bi promijenilo način na koji gledaju svoju djecu!“
Knjiga je nastala autoričinim vjernim zapisivanjem susreta s djecom i tinejdžerima te u opisu knjige ističe da je njena srž izrečena riječima djece, kroz njihovu spontanost i iskrenost. Djelo je namijenjeno roditeljima bez obzira na dob djece, a njegova je najveća vrijednost upravo sagledavanje problema iz perspektive djeteta.
- Moji se roditelji razvode, Gordana Buljan Flander i Predrag Zarevski
U vremenu kada svaki treći brak završava razvodom, priručnik za pomoć djeci i mladima suočenima s razdvajanjem svojih roditelja više je nego li potreban. Cilj je ove knjige pomoći djeci da shvate razloge zbog kojih se događaju razvodi te dobiju uvid u svoje osjećaje i reakcije povezane uz tu situaciju, kao i osjećaje svojih roditelja.
- Sve u ime ljubavi, Louis Schützenhöfer
Psiholog Louis Schützenhöfer je na temelju pedeset intervjua sa ženama i muškarcima odnosno kćerima i sinovima u dobi od 18 do 84 godine uspio izdvojiti četiri problematična tipa majke: dominantna majka, majka žrtva, narcisoidna majka i bezosjećajna majka. U knjizi čitateljima pomaže spoznavanje mehanizma vlastitog problematičnog odnosa s majkom i njegovo razrješavanje.
- Zbližavanje s voljenim djetetom, Jeffrey Bernstein
Ne postoji savršen roditelj kao ni dijete koje se u svakoj situaciji ponaša besprijekorno. Ipak, roditelji često nesvjesno svojim ponašanjem i mislima kod djece kreiraju pritiske, a kod sebe, posljedično, frustracije. U knjizi Zbližavanje s djetetom poznati psiholog Jeffrey Bernstein nudi isprobane metode za svladavanje devet najčešćih otrovnih misaonih obrazaca koji nas sprječavaju u uspješnom odgoju. To su: zamka ‘uvijek ili nikad’, etiketiranje, podmukli sarkazam, neopravdana sumnjičavost, štetno poricanje, emocionalno pregrijavanje, svaljivanje krivnje i zanovijetanje riječju „trebaš“.
- Dječja pitanja i kako na njih odgovoriti, Miriam Stoppard
Pitanja koja postavljaju djeca brojna su, katkada smiješna i zabavna, a nerijetko zbunjujuća i kompleksna. Na neka od njih roditelji imaju savršeno jasne odgovore, a neka su i za njih same prilično nerazjašnjena. Ovaj priručnik roditeljima nudi odgovore na mnoga teška ili neugodna pitanja koja dijete može postaviti, pokrivajući teme koje uvijek iznova potiču dječju znatiželju – od spolnosti i razmnožavanja do međuljudskih odnosa, vjere i smrti.
- Zahtjevna djeca, Jacqueline Salmon i Stanley I.Greenspan
Autori knjige tvrde da je većinu djece moguće podijeliti u pet osnovnih tipova osobnosti: preosjetljivu, povučenu, prkosnu, nepažljivu i aktivno/agresivnu djeca. Kod svakog od tih tipova postoje odgojni obrasci koje treba izbjegavati kao i obrasci koji su od najveće pomoći. Umjesto da roditelji ponavljaju obrasce koji kod njihove djece ne djeluju, Salmon i Greenspan u djelu poručuju da je vlastiti stil poučavanja i odgoja moguće prilagoditi temperamentu djeteta i njegovoj osobnosti te za to nude korisne savjete.
8. Knjiga za nesavršene roditelje, Irina Mlodik
Bestseler poznate dječje psihologinje Irine Mlodik pomoći će da bolje shvatite svoju djecu. Opisujući nastanak ove knjige autorica navodi da je radeći kao dječji psiholog slušala brojne dječje priče kao i iskustva roditelja i shvatila koliki jaz dijeli ta dva svijeta. Upravo taj jaz često i jednima i drugima stvara probleme. U svojoj knjizi Moldik pokušava premostiti barijeru između odraslih i djece kako bi roditeljstvo odnosno odrastanje postalo lakše i konstruktivnije.
- Obitelji s kronično bolesnom djecom, Jasper Juul
U svojoj knjizi, namijenjenoj obiteljima s kronično bolesnom djecom, slavni Jasper Juul pokriva cijeli spektar — od urođenih bolesti, kroničnih alergija, tjelesnog i mentalnog invaliditeta do onih bolesti koje se u djetetovu životu javljaju kasnije. U prvi plan stavlja situaciju u kojoj je tretman te bolesti ujedno i novi član obitelji. Autor roditeljima nudi savjete kako najbolje brinuti o djetetu i obitelji te pritom ne upasti u zamku stavljanja bolesti u prvi plan.
- Djeca tajne, Catherine Bonnet
Unatoč sve većoj senzibilizaciji javnosti, usvojenoj djeci, kao i djeci začetoj umjetnom oplodnjom anonimnog davatelja, često se taji njihovo podrijetlo kao i okolnosti njihova dolaska na svijet. U knjizi Djeca tajne, Bonnet se bavi ovima, još uvijek, škakljivim temama i pitanjem razvijanja samopouzdanja kod djece s takvim životnim pričama.
Tags: čitanje, cjelovitost, knjige, roditeljstvo
Hvata li vas tjeskoba zbog ocjena u školi?
16.12.2015. by admcjelovitostUmjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da roditelji svoju tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti.
Kada je riječ o školskom uspjehu, roditelji često nisu svjesni svoga prezaštitničkog stava, tjeskobe i visokih očekivanja od djeteta. Pretjerana roditeljska zaštita temelji se na strahu. Umjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti.
Dijete želi da roditelji budu zadovoljni
Pri tome roditelji izgube stvarni kontakt s djetetom i ne daju podršku koja je djetetu zapravo potrebna. Tužna je to situacija u kojoj su djeca suočena sa stalnim procjenjivanjima (dobro/loše), prvo u školi kroz ocjene, a onda i od vlastitih roditelja. U neku ruku, kao da se sve ono što ona stvarno jesu, svodi na procjenjivanje.
Da bi dijete voljelo učiti, mora voljeti sebe
Djeca će većinom dati sve od sebe da zadovolje svoje roditelje. Uspjet će u tome manje ili više. Međutim cijena je previsoka. Cijenu čine potisnuti dijelovi sebe na koje djeca nemaju pravo. Dijelovi su to koji se pitaju: što je meni važno, što želim, što mislim i slično.
Između pretjerane popustljivosti i strogosti
U doba kada se više govori o pravima djece, roditelji su zbunjeni spostavljanjem vlastitih granica. S jedne strane ne žele biti prestrogi, a s druge strane počinju previše popuštati. Svakako da je jako važno znati i moći djetetu reći ne kada tako osjećamo i mislimo: tako dijete razvija vlastiti osjećaj selfa, da sam ja – ja i da je bitno da ima mišljenje koje može izraziti. To ga uče roditelji vlastitim primjerom. Ono što djetetu svakako treba je postavljanje jasnih granica i strukture, unutar kojih raste i uči se vlastitoj odgovornosti.
Puno puta se pažnja roditelja usmjeri na osiguranje djetetu školovanja i dodatnih aktivnosti te se previdi bavljenje gore navedenim pitanjima, koja su sjeme dobrog i sretnog života. Kada se na ovaj način brinemo o djetetu, ono se tako počinje brinuti o sebi.
Tags: roditeljstvo, škola, učenje
Utjecaj i važnost roditelja u obrazovanju djeteta
12.11.2015. by admcjelovitostSvatko od nas uči i prima informacije na svoj, jedinstven način. Svijest o tome je jako važna. Kao i senzibiliziranje ljudi na tu temu. Time pozitivno utječemo na djecu, roditelje, učitelje i društvo u cijelosti.
Nema većeg dara kojeg možete dati djeci od pomoći da shvate da nemaju problem, da su posebna upravo takva kakva jesu.
Roditelji su to mahom osvijestili kada je u pitanju njihov osobni odgoj. Međutim škola i obrazovni sustav kaskaju.
O tome što možemo promijeniti u već ustaljenim konceptima učenja, donosimo u nastavku teksta.
Djecu možemo podučavati na dva načina.
Izvana prema unutra
Temeljni je princip strah od autoriteta, moći i kazne. Princip koji sigurno na duže staze nema pozitivan učinak. Ideal takvih škola je poslušnost. Obrazovanje izvana prema unutra znači da se od djece očekuje da većinu vremena budu pasivna. Znanje se širi odozgo prema dolje, od stručnjaka ili autoriteta k učenicima, uloga učenika je primati informaciju. Osnovno sredstvo komunikacije su zapovijedi i zahtjevi ‘trebaš’, ‘moraš’. Učenici se vrednuju prema bodovima u testu i onda se prosuđuju kao vrijedni pohvale ili pokude. Vrednujemo ih međusobnim uspoređivanjem, npr.: “Ti si dobar, ali on je bolji.” Motivirajuća su sredstva nagrade i kazne.
Takve strukture naglašavaju kontrolu i zahtijevaju popuštanje, poslušnost i ponad svega red. Kako bi se osiguralo zadovoljenje tih zahtjeva, pažljivo se stvaraju politike, programi i očekivanja. Pretpostavka je da su djeca nepokorna, nepouzdana i nesposobna da se nauče samokontroli, samodisciplini i samokritici. Prisutan je strah, da će bez politike izvana prema unutra, radi održavanja kontrole, nastati kaos i ništa se vrijedno neće naučiti. U takvom školskom modelu obrazovanja, prema Alfie Kohn, “problem je uvijek u djetetu koje ne radi što mu se kaže.” Pri tome se prikladnost standardiziranih očekivanja za različite učenike obično ne razmatra.
Iznutra prema van
Drugi način na koji možemo djecu poučavati je iznutra prema van. U toj filozofiji očekuje se da djeca budu aktivna i uključena. Vidi ih se kao pojedince s vlastitim crtama i atributima. Oni su ljudi koje treba upoznati, ljudi s kojima se treba ophoditi. Vidi ih se kao ljude koji postaju cjeloviti iznutra prema vani, prema vlastitom vremenskom rasporedu. Očekivanja i metodologije se koliko je više moguće individualiziraju. Roditelji i učitelji postavljaju prikladne uvjete koji potiču razvijanje vještina i uspjeh u učenju. Poštovanje je osnovno načelo interakcije. Budući da način na koji gledamo i tretiramo dijete može biti samoispunjavajuće proročanstvo, kada se djetetove jake strane njeguju i poštuju, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, snaga i priznatih ciljeva te iz prikladnih izazova.
U tom kontekstu jako je važno djecu podučavati sukladno njihovom stilu učenja. Takav pristup potiče obrazovanje iznutra prema vani. Najvažniji način održavanja djetetove prirodne znatiželje za učenjem je da im pomognemo pronaći tko su ona stvarno, u čemu su dobra i što vole. Trebamo prestati obraćati pažnju na to što djeca ne mogu i početi naglašavati što mogu. Za to su prvenstveno odgovorni njihovi roditelji i učitelji.
Djeca provedu pet dana u školi, a sedam dana tjedno kod kuće s roditeljima. Prema istraživanjima, jedan od najuvjerljivijih nalaza, jest utjecaj i važnost uloge roditelja u obrazovanju djece. Stoga je bitno i roditelje educirati kako da pristupe djetetu, koristeći model stila učenja. Time se bavimo u našem centru Cjelovitost.
Djeca čije su potrebe za učenjem zadovoljene, postaju samopouzdana, spremna za učenje i sposobna za samousmjeravanje.
Naše školski sustav je dotrajao, a vidimo da su reforme školskih sustava prisutne i u mnogim drugim državama. Sustav obrazovanja kako danas obrazujemo djecu osmišljen je u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, kada su potrebe obrazovanja bile drugačije. Danas su još uvijek škole organizirane kao tvornice iz vremena industrijskog procvata, po principu: ne razmišljaj, budi poslušan i radi.
Problem je u tomu što pokušavamo uploviti u budućnost oslanjajući se na ono što smo radili u prošlosti, te oslanjajući se na model obrazovanja “Izvana prema unutra”.
Današnje doba je neizvjesno i nosi mnoštvo promjena za koje ne znamo kako ćemo se nositi s njima u budućnosti. Ono što nam treba je nova i svježe energija individualaca.
Puštajući djetetu da razvija i izražava svoje unutarnje potencijale, radimo za njih i njihovo bolje sutra, bez da ih želimo oblikovati prema vlastitim zamislima i idejama.
Što je djetetu potrebno za “ispravan” način učenja?
Prije svega potrebno mu je da ga se vidi i da ga se uvažava.
Škole su sklone jednom stilu učenja i uglavnom se obraćaju jednom tipu učenika. Tradicionalna učionica koja je organizirana tako da poučava uglavnom kroz auditorni modus, zadovoljava potrebe svega 34% učenika. Zbog te naklonosti mnoga se djeca tamo ne osjećaju dobro. Na sreću, školski sustav, sve više pažnju obraća na rad istraživača i učitelja o važnosti individualnih stilova. Posljedično tome termini poput: temperament, modalitet, multisenzorički pristup, emocionalna inteligencija i mnogostruke inteligencije, postale su poznati roditeljima i učiteljima u cijelom svijetu, te sukladno tome sve više ljudi govori o ključnoj ulozi stilova učenja u obrazovanju mladih ljudi.
Stoga bi ključ ispravnog načina učenja bila prilagodba metoda i tehnika djetetovom individualnom stilu učenja. Time će učenju dijete pristupati sa znatiželjom i samomotivirano.
Bulimično učenje i trpanja ogromne količine kratkoročnog znanja te njegovog izbacivanja po zapovjedi, zasnovano na idealu poslušnosti izgubilo je smisao. Tako se djeca otuđuju od škole jer ne mogu vidjeti čemu ona služi i koji je njezin smisao. Došlo je vrijeme da se učenju i našim individualnim različitostima pristupi na drugačiji način.
Roditelji i prezaštitnički odnos prema djeci
Kada je riječ o školskom uspjehu roditelji često nisu svjesni svog prezaštitničkog stava, tjeskobe i visokih očekivanja od djeteta. Pretjerana roditeljska zaštita temelji se na strahu. Umjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti. Pri tome roditelji izgube stvarni kontakt s djetetom i podršku koja je djetetu zapravo potrebna. Tužna je to situacija u kojoj su djeca suočena sa stalnim procjenjivanjima (dobro/loše), prvo u školi kroz ocjene, a onda i od vlastitih roditelja. U neku ruku, kao da se sve ono što ona stvarno jesu, svodi na procjenjivanje.
Djeca će većinom dati sve od sebe da zadovolje svoje roditelje. Uspjet će u tome manje ili više. Međutim cijena je previsoka. Cijenu čine potisnuti dijelovi sebe na koje djeca nemaju pravo. Dijelovi su to koji se pitaju: što je meni važno, što želim, što mislim i sl.
U doba kada se više govori o pravima djece, roditelji su zbunjeni s postavljanjem vlastitih granica. S jedne strane ne žele biti prestrogi, a s druge strane počinju previše popuštati. Svakako da je jako važno znati/moći djetetu reći ne kada tako osjećamo i mislimo: tako dijete razvija vlastiti osjećaj sebstva – da sam ja – ja i da je bitno da ima mišljenje koje može izraziti. To ga uče roditelji vlastitim primjerom. Ono što djetetu svako treba jest postavljanje jasnih granica i strukture, unutar kojih raste i uči se vlastitoj odgovornosti.
Puno puta se pažnja roditelja usmjeri na osiguranje djetetu školovanja i dodatnih aktivnosti, te se previdi bavljenje gore navedenim pitanjima, koja su sjeme dobrog i sretnog života. Kada se na ovaj način brinemo o djetetu, ono se tako počinje brinuti o sebi.
Stjecanje samopoštovanja, odgovornosti i kreativnosti u učenju
Prvi korak u razvijanju samopoštovanja bila bi svjesnost o sebi (samosvijest) tj. sposobnost da vidimo sebe kakvi doista jesmo, a ne samo onakvima kakvima bismo htjeli biti. Samopoštovanje je naša osobina procjene sebe i čine je samosvijest i samopouzdanje. Bitno je razumjeti te pojmove, kako bismo razumjeli sebe.
Samosvijest predstavlja neku vrstu stabilnog unutarnjeg stupa. Razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom, dok nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, pretjerana samokritičnost i osjećaj krivnje.
Samopouzdanje govori o našem uvjerenju o vlastitim sposobnostima: što nam ide dobro, u čemu smo vješti, a u čemu smo neuspješni.
Ako promatramo samopoštovanje u cijelosti, vidimo koliko je važno razvijati i samosvijest i samopouzdanje. Čovjek koji posjeduje zdravu samosvijest rijetko ima problema sa samopouzdanjem. Signali niskog samopoštovanja su sramežljivost, pretjerana povučenost, strah od bliskosti s drugima, strah od javnog nastupa i/ili autoriteta.
Razvijanjem samosvijesti razvijamo i poštovanje prema drugima što je na mnogo načina povezano s odgovornošću. Ako znamo preuzeti odgovornost za sebe, znamo preuzimati i odgovornost za odnose s drugima. Osobna odgovornost sastoji se od samosvijesti i zastupanja svojih stavova. Imati svijest o sebi, biti svjestan što mi (ne) treba, što (ne)volim, što hoću ili što neću te podrazumijeva da se znamo založiti za vlastite potrebe.
Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. S neurobiološkog stajališta neki autori pišu da je potrebna koaktivacija i komunikacija između regija mozga koje obično nisu čvrsto povezane. U našem centru putem korištenje različitih metoda i tehnika učenja, koje aktiviraju rad lijeve i desne polutke mozga, potičemo kreativnost u radu, na način da:
- Uspostavljamo namjeru i svrhu,
- Gradimo osnovne vještine,
- Ohrabrujemo sakupljanje određenog znanja,
- Stimuliramo i nagrađujemo znatiželju i istraživanje,
- Gradimo motivaciju (posebno intrinzičnu),
- Ohrabrujemo samopouzdanje i spremnost na preuzimanje rizika,
- Usredotočeni smo na usavršavanje vještina i samokompetitivan duh,
- Promičemo potporna uvjerenja o kreativnosti,
- Pružamo prilike na izbor i otkriće,
- Razvijamo samoupravljačke sposobnosti (metakognitivne vještine),
- Poučavamo tehnike i strategije koje potiču kreativne izvedbe,
- Pružamo osjećaj uravnoteženosti.
Što nedostaje u školama?
Ono što definitivno nedostaje u školama jest: kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, estetskog vrednovanja, inicijativnosti, poduzetnosti, odgovornosti, odnosa prema sebi, drugima i okolini te vladanja.
Također je bitno aktiviranje svih kanala primanja informacija od vizualnog, auditivnog i kinestetičkog/taktilnog kroz poučavanje.
Zanemareni su predmeti poput likovnog, tehničkog (izrađivanje korisnih predmeta), domaćinstva, tjelesnog, kao i provođenja vremena u prirodi. Ono što fali je praktična primjena tih znanja, kroz iskustveni rad i igru.
Bitan je i razvoj psiho-socijanih vještina kroz rad s učenicima, koji bi im donio korist u svakodnevnom odnosu sa sobom i drugima te svijetom oko sebe.
Sve navedeno kroz ovaj tekst pregled je trendova koji pozivaju na buđenje i prilagodbu novom vremenu. Sažetak u četiri točke glasio bi:
- Praksa, a ne samo teorija – priprema za stvarni svijet
- Digitalizacija učenja – usvajanje novih tehnologija u učenju i poučavanju
- Inovativne metode i personalizacija podučavanja
- Multidisciplinarnost u radu
Tags: roditeljstvo, škola, učenje
Kako djetetu reći NE (i ostati pri tome)
18.10.2015. by admcjelovitostNitko ne voli biti obasipan pravilima jer se tada osjećamo krivima, glupima, malenima, osobama koje ne mogu ništa ispravno napraviti. Djeca, kao i odrasli puno su više spremna surađivati kada osjećaju da ih se uvažava i poštuje
Kako postaviti zdrave granice djeci? Kako i kada djetetu reći ne i koliko je to važno da bi i djeca sama znala kada drugima reći ne? Koliko je važno biti onda dosljedan i ima li situacija kada je ipak u redu predomisliti se?
Na ova i slična pitanja, pokušat ćemo vam odgovoriti, na način, da vam približimo osnovne pojmove vezane uz granice, a kroz praktične primjere u ovom tekstu, pružit ćemo vam prostor za vlastito propitivanje i vlastitu kreativnost. Pa krenimo redom.
Što su to osobne granice?
Reći ne znači postaviti granice. Svaki naš kontakt s vanjskom sredinom odvija se na granici dodira ili kontakta. Granica kontakta je dobra kada mi jasno razlikujemo naše potrebe i želje, od potreba i želja drugih. Pomoću granica kontakta formiramo vlastiti identitet, našu ličnost u odnosu na druge ljude.
Granice i pravila: Kada djetetu reći ‘da’, a kada ‘ne’?
Proces formiranja vlastite ličnosti je vrlo složen zbog uzajamnog djelovanja nas i okoline, odnosno drugih ljudi. Svaka osoba na ovom svijetu je različita i jedinstvena. Mi posjedujemo puno sličnosti s drugim ljudima, ali smo u nečemu i potpuno različiti od drugih. Sa onim po čemu smo slični, obično, nemamo problema, međutim problemi nastaju kada su u pitanju razlike. Da bismo potpuno formirali vlastiti identitet, postali autonomna i autentična osoba, potrebno je prihvatiti vlastitu različitost u odnosu na druge. Tek tada možemo prihvatiti različitosti kod drugih.
Određivanje granica nekada i sada
Kada pogledamo u prošlost, različitost nije bila posebno poticana i na svako odstupanje od uobičajenog gledalo se kao na narušavanje reda. Tako su se primjerice pod granicama podrazumijevala interna roditeljska pravila, koja su predstavljala smjernice ponašanja djeteta i uglavnom su se podudarala s pravilima šire društvene zajednice i zato ih je bilo lakše nametati, a od djece se očekivalo da ih slijede.
Danas kada je društvo raznolikije, proširio se jaz između obiteljskih i društvenih granica i postalo ih je sve teže odrediti. Određivanje granica nikada nije bilo jednostavno jer smo ih skloni odrediti na način koji povređuje integritet drugih ljudi. To je posebno opasno u situacijama s djecom, gdje moć nije podjednako raspoređena i gdje govorimo o tzv. asimetričnim odnosima. Kada se djeca boje te iz straha uče poštovati moć roditelja/odraslih, ne uče poštovati integritet drugih ljudi jer je njihov ugrožen i odrastaju na nezdravim temeljima. Ti nezdravi temelji mogu, primjerice, kada odrastu biti izvor njihove nesigurnosti u vlastitom zauzimanju za sebe ili manjku empatije za druge. To su samo neki o mogućih problema i njih je daleko više. Svatko od nas na sebi svojstven način doživljava povrede vlastitog integriteta i gdje će se kroz život to odraziti doista je individualno.
Roditeljstvo nije crno-bijeli svijet
Budući da se danas mladi sve manje boje odraslih i sve manje poštuju tradicionalni autoritet, utemeljen na zloupotrebi moći i manipulaciji, ono što se pokazuje zdravim i podržavajućim, jest odnos između roditelja/odraslih i djece, koji bi se temeljio naravnopravnom dostojanstvu. Kada govorimo o ravnopravnom dostojanstvu, podrazumijevamo postavljanje granice koje poštuju osobni integritet djeteta. Takve granice nisu skup univerzalnih pravila koje samo treba aplicirati, već u interakciji sa djecom odrasli moraju naučiti odrediti svoje osobne, individualne granice. Objasnit ćemo slikovito što pod tim podrazumijevamo.
Roditelj mora prihvatiti svoj osobni autoritet, a ne autoritarnu moć
U prošlosti, granice koje je roditelj postavljao djetetu, možemo zamisliti poput kruga unutar kojeg se nalazilo dijete. Krug je predstavljao skup pravila i nazivamo ga granicom koju roditelj postavlja djetetu. Budući da dijete svakako treba granice kako bi se osjećalo sigurnim, danas na način postavljanje granica, gledamo na drugačiji način. Danas, kažemo da roditelj prvenstveno sebi mora postavi granice, na način da odredi svoje osobne, individualne granice. To znači da roditelj mora prihvatiti svoj osobni autoritet, a ne autoritarnu moć. To će lakše ići onim roditeljima koji imaju životno iskustvo odrastanja, u kojem se poštovao njihov integritet. Koji su slobodno izražavali vlastite osjećaje i misli, nisu ih potiskivali, te su imali priliku razviti osjećaj osobne odgovornosti i uopće načina govorenja osobnim jezikom. Osobni jezik sadržava poruku. Nije važno točno o kojoj je emociji riječ. Riječi nas mogu povrijediti, iskrene emocije ne mogu. Kada roditelj izražava tugu, bijes, smetenost (…) to je u redu. Na taj način i djeca uče da drugi u obitelji imaju svoje potrebe i da ne mogu dobiti uvijek što žele te da u kontekstu obiteljskog života postoje pojedinci.
Djeca popustljivih roditelja postaju mali ‘tirani’
Drugi razlog zašto se ne bismo trebali stidjeti govoriti osobnim jezikom jest zato što su naši osjećaji, naš temperament, emotivni padovi i uzleti dio onoga tko smo. Jezik definira granice, izražavanje osjećaja odražava toplinu kontakta. Često zaboravljamo kako toplina bilo kojeg odnosa nastaje iz dva izvora: iz onog što nas spaja i onog što uzrokuje trenje.
I u praksi – kako koristiti osoban jezik?
Kada se određuju granice, puno je bolje koristit se osobnim jezikom (poput: Želim…), umjesto da izgovaramo naredbe (poput: Ne smiješ ulaziti s cipelama u stan!). Kada osoba izražava pravila u svoje ime, a ne kao općevažeće istine, djeca više znače i poštovat će granicu osobe. Nitko ne voli da nas se napada i obasipa pravilima jer se tada imamo sklonost osjećati se neodgovornima, krivima, glupima, malenima, osobama koje ne mogu ništa ispravno napraviti. Djeca, kao i odrasli puno su više spremna surađivati kada osjećaju da ih se uvažava i poštuje.
Osobne granice izražavaju želju pojedinca. Primjerice, kada kažemo:“Ne želim da sad sviraš gitaru. Trebam malo mira.” Kada govorimo osobnim jezikom i izražavamo vlastite emocije ne povrjeđujemo druge. Ono što povređuje su riječi, nikada iskrene emocije. Osobni jezik – Želim, Ne želim i slično – djeluje samo ako je doista osoban. Osobni jezik je neprocjenjiv u spašavanju ne samo našeg odnosa s djecom, nego i odnosa s partnerom, kolegama, roditeljima, prijateljima – i sa nama samima.
Naravno da ne možemo biti savršeni u svim svojim nastojanjima i to je potpuno ljudski. Nekada ćemo i povrijediti tuđe granice, raniti drugu osobu, ponekad i poniziti. I to je ljudski, sve dok ih na taj način ne okrivljujemo ili prenosimo stav da smo mi uvijek u pravu.
Učeći djecu svojim primjerom, zajedničkim odnosom, iskustvom koje stječu unutar obitelji, pomažemo im da se nauče zauzeti za sebe, unutar obitelji i izvan nje.
Tags: roditeljstvo
Anksioznost kod djece
28.09.2015. by admcjelovitostČini se da ne postoji pojava koja pogađa toliki broj ljudi kao što to čini anksioznost (tjeskoba). To neugodno emocionalno stanje može se pojaviti u mnogim slučajevima, a temeljni osjećaj koji u čovjeku budi je neugodno čuvstvo straha i strepnje. U osnovi tog straha jest osjećanje da nismo sposobni nositi se sa cjelokupnom životnom situacijom. Simptomi anksioznosti koji se najčešće javljaju jesu nesanica, ubrzano lupanje srca ili hladan znoj koji oblijeva.
Anksioznost je normalan odgovor na neku opasnu ili stresnu situaciju. Međutim ona postaje problem kada se pojavi iznenada i preplavi osobu. Kada je anksioznost prisutna, osoba se osjeća grozno. Toliko strašno da je samo predviđanje osjećaja dovoljno da uzrokuje anksioznost.
Što kada anksioznost preplavi dijete?
Također znamo da anksioznost nema ništa sa snagom, hrabrošću ili karakterom, već ona naprosto preuzme osobu. Kada je ta osoba dijete, to može biti posebno uznemiravajuće, uzrokujući probleme sa spavanjem, prehranom, izostanke u školi zbog neobjašnjivih bolesti, poput bolova u trbuhu ili glavobolja.
Jedna od najgorih stvari vezanih uz anksioznosti jest način njenog pojavljivanja bez prepoznatljivog uzroka. Fizički osjećaj nalikuje osjećaju kao kada ste skoro zaspali i onda iznenada kao da propadnete u snu ili osjećaju kada hodate i promašite stepenicu.
Dobra vijest je ta da anksioznost kod djece može prestati, djeca je mogu nadići jer su posebno osjetljiva i prijemčiva. Puno puta im se u životu ne pruži dovoljno prilika, a jako su otvorena za nove mogućnosti, razmišljanja i djelovanja. Kada dijete dobije podršku i pravu informaciju vrlo brzo nadiđe ono što ga je mučilo. Vi kao odrasla osoba, u izvrsnoj ste poziciji da mu to i omogućite. Navodimo nekoliko koraka koji će vam pomoći u tome:
1. korak: Ne izbjegavajte pričati o tome!
Roditelji često nastoje umiriti dijete nježnim komentarima: Nemaš se oko čega brinuti ili Bit ćeš dobro. Iako to dolazi iz roditeljskih najčišćih namjera, postoji opasnost da dijete uslijed takvih komentara zatomi te osjećaje i misli kako s njim i tim osjećajima nešto nije u redu. Istina je da, onda kada su anksiozni, ne mogu prije prestati brinuti, samo zato što im vi to kažete. U tom trenutku, koliko god oni vama željeli vjerovati, njihov mozak im to ne dopušta.
Ono što djeci treba jest da čuju da ste ih čuli. Možda ih možete pitati kakav je to osjećaj za njih. Oni će biti ili neće biti u mogućnosti artikulirati ga i to je u redu! Pitajte ih je li to sličan osjećaj kao kada iznenada promašiš stepenicu ili kao da odjednom propadneš u snu. To navodimo zato što često će razgovor o tome, sam po sebi, djetetu predstavljati olakšanje, dok će neko dijete dobiti nešto i iz ovakvih primjera.
2. korak: Recite da je to normalno!
Jako je bitno djetetu objasniti da je anksioznost normalna pojava i da je svatko doživi u nekom trenutku života: prije ispita, kod upoznavanja novih ljudi, kada ide na neki razgovor, promjenom škole itd., te da se ponekad događa i bez jasnog razloga. To je također normalno i događa se velikom broju odraslih i djece te postoje stvari koje možete učiniti kako bi joj pomogli da ode.
3. korak: Objasnite djetetu zašto osjeća anksioznost
Od svega, ovo je možda najsnažnija intervencije za svakoga s anksioznošću. Anksioznost izaziva najviše problema kada se čini da dolazi bez stvarnog okidača. Postoji naravno razlog tome, a njegovo razumijevanje ključ je za upravljanje s njom. U nastavku navodimoprimjer prihvatljivog i razumljivog objašnjenja, koje možete ponuditi djetetu. Svakako treba imati na umu da koliko je djece, toliko je različitih objašnjenja i vi ćete ga najbolje prilagoditi svom djetetu jer ga najbolje poznajete!
Anksioznost je nešto što većina ljudi doživi. Odrasli su također nekada anksiozni. U tom stanju, osjećaji kod svakog mogu biti drugačiji i razlikovati se.
Anksioznost se događa zbog dijela našeg mozga koji misli da je prisutno nešto od čega se treba zaštiti. Taj dio mozga zovemo amigdala. On nije jako velik i ima oblik badema.
Amigdala se uključi kada misli da smo u opasnosti, tako da je ona kao snažan ratnik koji nas štiti. Njezin posao je da nas učini spremnima, kako bismo pobjegli od opasnosti ili se borili. Njene funkcije su: bori se ili bježi.
Ako vaša amigdala misli da imate problem, odmah će tijelu dati sve ono što mu treba da bude jako, brzo i snažno. Ona će preplaviti tijelo kisikom, hormonima i adrenalinom. Njih će tijelo i mišići koristiti kao gorivo, za snagu mišića, za bježanje ili borbu. Amigdala to čini bez razmišljanja. To se događa brzo i automatski. Ona ne uzima vremena za nikakvo provjeravanje. Ona je vršitelj, nije mislilac!
Bitno je naglasiti da je amigdala brilijanta ukoliko se pojavi nešto opasno. Primjerice divlja životinja od koje trebamo pobjeći, a onda se tek smiriti. Ponekad ipak amigdala misli da nam je nešto prijetnja i pošalje gorivo našem tijelu, iako uopće, u toj situaciji, ne postoji ništa opasno.
U takvoj situaciji kada je naše tijelo preplavljeno kisikom, adrenalinom i hormonima, spremno je za borbu ili bijeg i kao posljedica toga, na fiziološkoj razini, događa se sljedeće:
- Disanje se mijenja, od polaganog dubokog disanja prema ubrzanom plitkom. Tijelo to čini jer je mozak naredio tijelu da ne troši kisik na duboke udisaje te da ga pošalje mišićima kako bi se nahranili te se pokrenuli i borili se.
- Kada se to dogodi tijelo će se osjećati napuhanim ili s malo daha. Možemo osjeti navalu krvi u lice i lice može postati toplo.
- Ako energiju ne utrošimo na borbu ili bijeg, kisik se povećava i ugljični dioksid se smanjuje. Iz tog razloga možemo osjećati vrtoglavicu i biti pomalo zbunjeni.
- U tim trenucima naše srce kuca brže kako bi tijelo opskrbilo kisikom.
- Možemo se osjećati kao da smo na utrci ili kao da smo bolesni.
- Gorivo je poslalo kisik u ruke, u slučaju da se trebamo boriti i u noge kako bi mogli bježati. Stoga u tom dijelu tijela možemo osjećati napetost jer su mišići zbijeni.
- Možda ćete biti znojni, jer tijelo se hladi znojenjem, kako se ne bi pregrijalo u slučaju borbe ili bijega.
- Probavni sustav, koji dobiva hranjive tvari iz hrane, se gasi, tako da gorivo, pomoću kojeg se probavlja hrana, koriste ruke i noge, u slučaju da se moraju boriti ili pobjeći. (Ne brinite, ne zadugo!)
- Možda ćete se osjećati kao da imate leptiriće u trbuhu. Također se možete osjećati bolesno, kao da vam se povraća, a usta mogu biti malo suha.
Kao što vidite, u anksioznom stanju, postoje vrlo stvarni razlozi za osjećaje koji se javljaju s našim tijelom. To je sve zbog naše amigdale, tog žestokog ratnika, koji je dio našeg mozga i koji nas pokušava zaštititi, pripremajući tijelo za borbu ili bijeg.
Problem nastaje onda kada ne postoji ništa s čim bismo se borili ili bježali.
Na sreću, postoje stvari koje možete učiniti u takvim situacijama. U nastavku navodimo nekoliko važnih objašnjenja koja je bitno ponuditi djetetu, kako biste mu pomogli da nadiđe anksioznost.
Objasnite kako je anksioznost zajednička i odraslima i djeci
Prema nekim istraživanjima, jedno od osmero djece se bori s pojavom anksioznosti. Recite djetetu da postoji mogućnost da se vjerojatno i netko drugi u njihovom razredu susreo sa sličnom situacijom ili sada prolazi kroz nju.
Imenujte amigdalu
Sada kada znate da anksiozni osjećaji dolaze iz dijela mozga Herojskog ratnika, dajte mu neko ime. Dopustite djetetu da mu da ime i pitajte ga da vam opiše kako ga je zamislilo. To će im pomoći da shvate da je problem nešto drugo, a ne oni. Također će demistificirati svoju tjeskobu, što je jako bitno. Umjesto da je anonimna i bez lica, njihova tjeskoba dobiva lice, ime i sve što je karakterizira.
Sada ih usmjerite u pravom smjeru
Recimo da je Herojskog ratnika dijete nazvalo Zigi. Pokušajte svom djetetu objasniti stvari na sljedeći način: “Uzrok tvog problema s anksioznošću je taj što Zigi misli da zna što je najbolje za tebe, sada znamo i zašto, tako radi mozak, ali zapravo si ti gazda. Zigi misli da te štiti. Ono što trebaš učiniti jest reći mu da si ga čuo i da se on može opustiti jer nema opasnosti. Kada si osjetio i prihvatio te Zigijeve tjeskobne osjećaje, pokazao si Zigiju da ga razumiješ i da se može umiriti. Također moćna stvar koju možeš učiniti, kako bi postao gazda svoga mozga jest opet disati. To zvuči tako jednostavno jer i jest! Dijelom je razlog što se osjećaš tjeskobno i to što je tvoje disanje od sporog i dubokog postalo ubrzano i plitko. Takav tip disanja mijenja ravnotežu kisika i ugljičnog dioksida u tijelu. Nakon što svoje disanje staviš pod kontrolu, Zigi će prestati razmišljati o tome da te mora zaštititi i povući će se. Zatim, vrlo brzo nakon toga, zaustavit će se osjećaj koji si imao.”
I naučite ih kako tada disati
Ovako djetetu objasnite kako uravnotežiti disanje: “Diši duboko i polako. Zadrži dah samo sekundu između udaha i izdaha. Provjeri je li dah dolje u trbuhu, ne samo u prsima. Ponovi ovo 5 – 10 puta.”
Probaj uvesti ovu praksu prije spavanja svaki dan. Zapamti, Zigi je ratnik, dio tvog mozga koji te štiti cijeli život, tako da bi moglo potrajati malo duže dok uvjeriš Zigija da se opusti. No, trebaš ustrajati jer ćeš biti zadovoljan s rezultatima. Budi uporan u tome. Ti i Zigi, ratnik u tvom mozgu, postat ćete kompići, ali ti si taj koji kontrolira i određuje.
Jedan od načina da se praksa provede jest da djetetu, kad legne, stavite mekanu igračku na trbuh. Ako se igračka kreće gore i dolje, djetetovo disanje je savršeno.
Praksa pomnosti (prisutnosti)
Obilje znanstvenih istraživanja pokazalo je velike i duboke učinke svjesnosti. Studije su pokazale da prakticiranje svjesnosti povećava gustoću sive tvari u mozgu, pruža olakšanje i zaštitu od stresa, anksioznosti i depresije.
Pomnost ne mora biti komplicirana. U osnovi, to je svjesnost sadašnjeg trenutka. Može se prakticirati 10 minuta prije spavanja. Započnite objašnjenjem da anksioznost dolazi zbog brige o budućnosti, vezano uz to što bi se moglo dogoditi. Ponekad su takve misli u pozadini, možda ih dijete nije ni svjesno. Pomnost pomaže da imate kontrolu nad svojim mozgom tako da ga može zaustaviti kada počne brinuti o stvarima koje mu ne trebaju. Pomnost trenira mozak kako bi ostao u sadašnjosti, u ovdje i sada. Mozak je poput mišića, što ga više vježbate to je jači.
Zvuči lako, međutim misli koje vole lutati ponekad je teško zadržati u ovdje i sada i potrebna je praksa. Možete svoje dijete probati uvesti u praksu svjesnosti na ovaj način: “Zatvori oči i primijeti svoje disanje. Kako osjećaš zrak kada ga uvučeš unutar sebe? Zamijeti senzacije koje se javljaju ili samo budi svjestan podizanja i spuštanja svog trbuha. Primijeti srce kako kuca. Što čuješ u ovom trenutku? Postani svjestan zvukova oko sebe. Što možeš osjetiti izvan sebe, što unutar svoga tijela? Ako tvoj um počne lutati, vrati se opet na svoje disanje, na ovu vježbu. Odaberi jednu stvar od navedenih, na kojoj ćeš držati pozornost.”
Zapamtite da se anksioznost kod djece može nadići, ali može potrajati. Objasnite svom djetetu da njegov ili njezin dio mozga, koji je jako zaštitnički nastrojen, nekad trebati malo uvjeravati, da samo zato što misli da mu prijeti neka nevolja ili problem, ne znači da to doista i postoji. Bitno je samo da dijete bude ustrajno i prakticira navedene vježbe.
Simptomi anksioznosti se mogu tretirati i bitno je ne zanemarivati ih. Svakako se ranim tretmanima mogu prevenirati buduće poteškoće na socioemotivnom, osobnom ili školskom planu. Tretmani mogu uključiti individualni ili grupni terapijski rad s djetetom, ali i obiteljsku terapiju.
Tags: anksioznost, roditeljstvo
Copyright Cjelovitost 2015. powered by svinaweb +385 99 788 94 22 info@cjelovitost.hr
