Samopouzdanje i samosvijest, važni pojmovi, koji se često brkaju

Samopouzdanje, samosvijest ili samopoštovanje, pojmovi tako slični, a opet tako različiti. Njihovo razumijevanje uvelike može utjecati na razumijevanje  vašeg vlastitog funkcioniranja te vas približiti rješenju vaših nedoumica i problema.

Puno puta kroz razgovor s klijentima ili roditeljima, dođemo do toga – da bi oni željeli imati više samopouzdanja te da je to područje na kojem bi željeli raditi.

U nekim/rjeđim slučajevima je doista riječ o samopouzdanju, međutim u većini slučajeva riječ je o jačanju samosvijesti. I ti pojmovi se često miješaju!

Ovim tekstom objasnit ću njihove razlike i povezanosti.

Što je to samopouzdanje? Što je samosvijest? Što je samopoštovanje? I na koji način pristupiti razumijevanju ovih različitih, a srodnih pojmova, kako bismo što bolje razumjeli vlastito funkcioniranje i kako bismo sebi pomogli?

Samopoštovanje. Prvi korak u razvijanju samopoštovanja bila bi svjesnost o sebi / samosvijest tj. sposobnost da vidimo sebe kakvi doista jesmo, a ne samo onakvima kakvima bismo htjeli biti. Samopoštovanje je naša osobina procjene sebe i čine je samosvijest i samopouzdanje.

Samosvijest predstavlja neku vrstu stabilnog unutarnje stupa. Odnosi se na to koliko dobro poznajemo sebe i koliko se o sebi brinemo. Razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom, dok nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, pretjerana samokritičnost i osjećaj krivnje. Niska samosvijest pokazuje se na puno različitih načina: kao strah od pogreške, hvalisanje, strah od života, prevelika skromnost, pretjerivanje, defetizam, nadmenost, osjećaj krivnje, zloupotreba droge i alkohola, nasilno ponašanje, pritužbe na probavu itd.

Kvalitet i stupanj samosvijesti mogu se povećavati i smanjivati.

Samopouzdanje govori o našem uvjerenju o vlastitim sposobnostima i o onome što smo sposobni učiniti: što nam ide dobro, u čemu smo vješti, a u čemu smo nedjelotvorni i loši. Samopouzdanje je više stečena, vanjska osobina – ali ne vanjska u smislu površnosti.

Nisko samopouzdanje nije psihološki, već praktični pedagoški problem koji se može riješiti uz objektivne povratne informacije.

Ako promatramo samopoštovanje u cijelosti, vidimo koliko je važno razvijati i samosvijest i samopouzdanje. Čovjek koji posjeduje zdravu samosvijest, rijetko ima problema sa samopouzdanjem. Obrnuto se, međutim, ne događa!

Signali niskog samopoštovanja su sramežljivost, pretjerana povučenost, strah od bliskosti s drugima, strah od javnog nastupa i/ili autoriteta.

Nema ništa loše u tome da se podupire samopouzdanje osobe koja ima nizak osjećaj samosvijesti. No važno je da se ne obmanjujemo misleći kako jačanjem odraslog/djetetovog samopouzdanja istovremeno jačamo njegovu samosvijest. Ne doživljavamo sebe boljima samo zato što smo nešto sposobni. To su različite stvari.

Dobro je razvijati, ulagati trud i poticati, ali ono što se previdi po putu, a od ključne je važnosti jest – opći osjećaj dobrobiti osobe, koji zahtijeva pažnju. Odličan put i jedan od načina rada jesu psihosocijalne radionice za djecu ili psihoterapijski rad za odrasle, kroz grupni ili individualni rad.