Nepriznate emocije

Čemu služe emocije?
Osim što nam daju energiju, prema Alexanderu Lowenu one imaju i svoje posebne funkcije. Tako naprimjer:

Tuga – emocija koja oslobađa.
Ljutnja – emocija koja liječi.
Ljubav – emocija koja ispunjava.
Strah – emocija koja paralizira
Radost – emocija koja oslobađa od krivnje.

Svijest o onome što smo sami od sebe skrili može stvoriti pravu alkemiju i promijeniti nam život.

Emocije, ako su neizražene i nepriznate, postaju zaglavljena energija. Otvoriti i pustiti ih nekada van nije jednostavno iako je to put ka zdravlju i prihvaćanju svih svojih dijelova.

Zamislite da vlastite potrebe stalno zatomljujete, što bi se dogodilo sa njima?
Kada ste žedni popijete vode, kada ste umorni odmarate, kada ste tužni plačete, kada ste sretni proživljavate tu sreću, kada ste ljuti izražavate ljutnju i tako dalje.
I to je zdravlje. Proživjeti svu skalu svojih emocija. Onih ugodnih i manje ugodnih. Tek tada možemo živjeti život u svim njegovim nijansama i bojama.

Međutim kada su emocije snažne i preplavljujuće, znamo ih doživljavati uznemiravajućim i ugrožavajućim te ih nedopuštamo sebi samima. Ne osjećamo da imamo pravo na njih.
Nekada je bol prevelika da bi ih sebi dozvolili i tako započinje njihov krug zatomljavanja.

Na van ih ne pokazujemo, krijemo ih od svijeta i što je najbolnije, od sebe samih. Međutim unutar nas one i dalje postoje. Žive. Vodeći neku unutarnju dinamiku, nepoznatu našem svjesnom umu. Ponekad nas nesvjesno uznemiravajući. Zapravo pozivajući nas na buđenje. Traže od nas da ih pogledamo. Da vidimo bol koja leži iza njih, a koja je velika i preplavljujuća. Traže od nas da suosjećamo sa sobom.

Nekada kao mala djeca bili smo prisiljeni zatomiti neke nepoželjne emocije. Mislili smo, da ćemo izrazimo li prave emocije, biti odbačeni od naših roditelja, skrbnika i da nećemo preživjeti tu bol. Željeli smo biti prihvaćeni, po cijenu da zatomimo sebe.

Kao odrasli često ponavljamo sličnu priču. Vrtimo se u začaranom krugu ignoriranja svojih nadubljih emocija, a time i sebe samih.

Sama inhibicija nekih emocija i ponašanja u određenom trenu može biti adekvatan mehanizam obrane, suočavanja ili preživljavanja. Tako i kod malog djeteta. Međutim problem nastaje kada taj mehanizam nastavljamo automatizmom ponavljati i koristiti ga, onda kada više nije potreban ni adekvatan.
Ono što je nekada bilo korisno, sada postaje kamen spoticanja i sputavanja.

Dugotrajnom inhibicijom emocija, ili ponašanja dolazi do neuroza, psihosomatskih bolesti, psihoza, socijalnih poremećaja i poteškoća itd.

Psihoterapijskim radom, putem psihofizičkih tehnika i identificiranja osnovnih potreba, poticanjem emocija i ponašanja mogu se spriječiti te patogene posljedice.