Jesper Juul: Što su to osobne granice?



svibanj 25, 2015 8:38 am Published by

U nastavku je odličan tekst Jaspera Juula, danskog psihoterapeuta na temu osobnih granica.

Teme koja je jako bitna i ključna za razumijevanje sebe, kao i sebe unutar odnosa s drugima.

Obavezno pročitajte!

„Nekada su granice koje roditelji postavljaju svojoj djeci bile nalik na zakone i policijska pravila koja su vrijedila i u obiteljskom domu i izvan njega, a uvelike su se razlikovala od pravila koja su vrijedila za odrasle. Roditeljima nikada nije bilo lako postavljati granice svojoj djeci, ali povremeno bi se pokazalo više nego očitim da se one trebaju povući i bile su zajedničke većem broju obitelji. Ni djeci nikada nije bilo lako pridržavati se roditeljskih granica. Uvijek je postojala nužnost krajnje dosljednosti, beskonačnih ukora, zabrana i naredbi, prije no što bi se djeca počela pridržavati tih granica, ili prije no što bi naučila igrati dvostruku igru – stvarati privid da poštuju granice, a u stvari bi činila što žele. Takav sustav je funkcionirao prije svega zato što su odrasli imali pravo vršiti nasilje nad djecom.

Danas su prošla vremena kolektivnih policijskih pravila, kao i pravo odraslih da vrše nasilje nad djecom. Međutim, to nije olakšalo život ni djeci niti roditeljima. Mnoga djeca se upućuju na tretman – sama ili zajedno sa svojim roditeljima – samo zato što je roditeljima teško postaviti granice. U nekim drugim obiteljima ovaj problem ne dovodi do tretmana ili savjetovanja, iako je itekako prisutan.

U sadašnjosti postoje dvije vrste roditelja koje neizbježno zapadnu u nevolje. Tu spadaju roditelji koji grčevito pokušavaju zadržati uvriježene načine postavljanja granica, kao i roditelji koji se srcem odmiču od oštre i autoritarne forme, ali teško pronalaze nove i bolje načine.

Prva grupa roditelja smatra svoju djecu buntovnom i drskom, a u drugoj grupi djeca vrlo brzo preuzmu kormilo obitelji te počinju njome upravljati. I jedno i drugo je destruktivno i nezdravo kako za djecu, tako i za roditelje.

Najvažnija razlika jest da se granice više ne trebaju postavljati kao električna ograda oko djece, nego kao osobne granice odraslih. Umjesto da se zapitate: „Što je najbolje za moje dijete?” zapitajte se: ”Što je najbolje za mene – i kako će se to odraziti na moje dijete?”

Ne možemo se više ravnati prema „spisku gotovih rješenja” kako bismo vidjeli što je „uobičajeno”, „točno”, „ispravno”. Umjesto toga trebamo sami sebe zapitati – tko sam ja i tko je moje dijete, a to je za mnoge od nas sasvim drugačiji način razmišljanja i sasvim drugačija zadaća. A i traje duže vremena.

Biti osoban – “ja-poruke”

Na prvi je pogled teško uočiti razliku između ove dvije rečenice:

”Ne smiješ dirati glačalo!” i

”Ne želim da diraš glačalo!”

Smisao je isti – svrha je u oba slučaja spriječiti dijete od stradavanja.

Dalekosežno gledajući, razlika je velika. Prva rečenica izriče zabranu, a druga osobnu granicu koja u konkretnom slučaju ima i osoban sadržaj: ”Ne želim da se opečeš.” Ovo možemo nazvati razlikom između „ja-poruke” i „ti-poruke”.

Ja-poruka” ili osobna izjava izgrađuje kontakt među ljudima, dok ga ”ti-poruka” prekida te stvara udaljenost. Ako želimo da djeca uče i razvijaju se, onda je ovakav kontakt između njih i roditelja od životne važnosti. To možete testirati prilikom sljedećeg sukoba sa svojim partnerom. Ako oboje govorite o onom drugom (”ti-poruka”), rezultat će biti neučinkovita svađa. Ako govorite o sebi samima (”ja-poruka”), sukob će se razviti u plodonosan razgovor.

Djeca rado surađuju sa svojim roditeljima i daju im ono što roditelji od njih traže. To im daje osjećaj uspješnosti i zadovoljstva. Zabrana i kritika izazivaju suprotan efekt (isto kao i kod odraslih!).

Prva izjava: ”Ne smiješ dirati glačalo!” već sadrži blagu kritiku: ”Diraš!”, a kada se ovo ponovi po peti ili deseti put, kritika postaje sve izraženija, izravnija:

”Imaš li vatu u ušima?”

”Zašto nikada ne slušaš što ti se govori?”

”Jesi li ti normalan, dječače?”

”E, sad si baš zločest!”

Ili neizravno:

”Već si dovoljno veliki da bi to mogao razumjeti!”

”Sad više nisi mamin dobri dječak!”

”Sada si rastužio mamu!”

To jednostavno tako ne ide. Nikada ne može izaći na dobro ako prvo zamolimo druge osobe da poštuju naše granice, a već u sljedećoj rečenici kršimo njihove. I djeca i odrasli reagiraju na isti način: uzvraćaju istom mjerom! Čak i ako je ova osobna izjava: ”Ne želim da diraš glačalo!” obilježena ljutnjom, strahom ili blagim izlaženjem u susret, ona još uvijek ima presudno značenje: To je vruće!

Dijete će se možda uplašiti, rastužiti, frustrirati, ali se neće osjećati kao da je nešto skrivilo. Njegove vlastite granice će ostati netaknute i ono će postupno naučiti poštivati granice svojih roditelja.

U prethodnom primjeru sam namjerno odabrao granicu koju prepoznaju mnogi roditelji i nije potrebno puno truda kako bi se iza nje stajalo. Zbog toga ju je lako izraziti osobno.

Pogledajmo drugi primjer: ”Ne želim da se igraš glasovirom!” Umjesto ” Ne smiješ se igrati glasovirom!” ili ”Glasovir nije za igranje!”. Ovdje roditelj lako može postati nesiguran. Treba li na to gledati sa stručnog stajališta, na primjer u kontekstu dječje kreativnosti i zapitati se ”Možda uništavam glazbenu karijeru djeteta prije no što je uopće i započela?” Ili treba krenuti spontano s osobnog stajališta: “E, sad hoću mir!” Ili ekonomskog: “Skupo će me koštati uštimavanje glasovira!”

Čak i ako tog časa uspije, na roditeljskim ramenima i dalje je teško breme starih zahtjeva o dosljednosti – pravilo treba biti temeljito promišljeno da bi postalo pravilo. Ili još gore: ako ovo pravilo treba zaživjeti, onda je važno da i drugi roditelj bude s njim suglasan!

To više nije tako. Jedna od mnogih prednosti osobnih granica jest u tome što su one upravo osobne i što se mogu mijenjati iz dana u dan.

Ima dana kada uživam u dječjem sviranju glasovira laktovima, a isto tako i dana kada to neću. I to je u redu. Dijalog s djetetom može biti na primjer ovakav:

”Ne želim da sada sviraš na glasoviru!”

”Zašto ne?”

”Zato što sada ne mogu podnijeti buku.”

”Da, ali jučer sam smjela.”

”Da, jučer mi je to bilo zanimljivo slušati.”

”Smijem li – samo malo. Bit ću tiha?”

”Ne, neću da to danas radiš.”

”E, baš si glup!”

”Da, razumijem zašto tako misliš, ali eto, danas sam takav.”

”Glupi tata!”

Pokušajte usporediti gore navedeno s neosobnom formom:

”Ne smiješ dirati glasovir, koliko puta ti to trebam reći!”

”Zašto ne?”

”Zato što uništavaš glasovir lupajući po njemu. Kad budeš starija i kreneš u glazbenu školu, onda ćeš

smjeti.”

”Da, ali to je tako zanimljivo.”

”To uopće nije zanimljivo, a uostalom, puno košta uštimavanje glasovira nakon toga.”

”Ma, smijem li ipak, bar malo?”

”Zašto ne možeš poslušati nešto kada ti se kaže prvi put? Idi u svoju sobu i igraj se s nečim drugim! Imaš toliko skupih igračaka s kojima se nikada ne igraš! Hajde sada! Ozbiljno to mislim!”

Ova zadnja verzija je većini roditelja bliža. To smo često slušali kao djeca a sada to često govorimo svojoj djeci, ako smo nepromišljeni. Ne činimo to u nakani kako bi narušavali njihovu samosvijest ili stvorili lošu atmosferu, ali to se neizostavno događa. I to ne kao posljedica djetetovog uzrasta ili nekog drugog tajanstvenog prirodnog zakona, nego isključivo radi izrečenih riječi. One su hladne, kritične, ponižavajuće i uspjet će nam postaviti granice na ovaj način samo ukoliko se dijete dovoljno uplaši kazne. Taj strah je čisti otrov za blizak i skladan kontakt između djece i roditelja, kao i između odraslih osoba.

Topao, osobni iskaz počinje jednim od sljedećih načina:

Ja hoću…

Ja neću…

Volio bih…

Ne bih volio…

Pristat ću na…

Neću pristati na…

Mnogima od nas je teško komunicirati s drugim osobama – čak i s bliskim članovima obitelji – tako osobnim i izravnim jezikom. Naši roditelji su nas svesrdno učili da nije lijepo tako govoriti, da je to drsko i nepristojno. Šteta, jer je to sprečavalo mnoge od nas da dobijemo ono što nam treba od drugih ljudi – uključujući razumijevanje i poštovanje naših osobnih granica i potreba.

Srećom, sva djeca progovaraju upravo ovim osobnim jezikom, dajući nam prilike da obnovimo svoj osobni jezik razgovarajući s njima. Djeca, recimo, bez okolišanja često za neko jelo kažu „Ja to ne volim!” ili kada trebaju oprati kosu ”Ja to neću!”. Kad bismo mogli naučiti prihvatiti ovakve izjave s poštovanjem i tako tražiti rješenje, onda bi naša djeca naučila poštovati naše granice i granice drugih ljudi. Ako suprotno tome započnemo borbu za prevlast, onda je to ono što djeca uče.”

Izvor: Jasper Juul, Što su osobne granice?