Panični napadaj – upoznaj ga



lipanj 30, 2015 10:04 am Published by

U posljednje vrijeme sve više se u radu susrećem s pojavom paničnih napadaja te ovim putem želim sažeti najosnovnije informacije o njegovoj prirodi, kako bi oni koje zanima ova tema, dobili širu sliku i dublje razumijevanje.

Panični napadaj predstavlja iznenadni osjećaj da će se nešto strašno dogoditi, da će osoba izgubiti kontrolu, poludjeti ili umrjeti.

Ovakva vrsta napada može se bilo kome dogoditi.

Tome u prilog ide biološka predispozicija čovjeka koja je prikazana eksperimentalnim nalazima,  vezanim uz aktivnu hiperventilaciju (intenzivno, ubrzano disanje), koja može svakog dovesti do simptoma paničnog napadaja. Zato govorimo da je ovaj fenomen stabilno utemeljen na fiziologiji čovjeka.

Međutim ono što je okidač ove biološke predispozicije u svakodnevnim životnim uvjetima su vanjske životne okolnosti, unutarnji ili međuljudski konflikti, preplavljujući stres, situacije koje osoba doživljava kao nerješive tj. sve ono što prelazi trenutne unutarnje/psihološke kapacitete za prevladavanje izazova.

To je životni trenutak kada osjećamo da nam tlo izmiče pod nogama i tada obično potražimo pomoć.

Panični napadi se od anksioznosti razlikuju na nekoliko načina: počinju naglo, za razliku od anksioznosti koja se razvija lagano. Sam napad traje najčešće do trideset minuta, dok je anksioznost lebdeće stanje straha koje prati osobu kroz sve aktivnosti. Anksioznost je subjektivni osjećaj i način razmišljanja osobe koji je pun strepnje, zabrinutosti, napetosti, uznemirenosti s negativnim razmišljanjima o tome što će se dogoditi ili što mi se to odjednom događa sada.

Gestalt psihoterapija promatra panični napadaj kao na nastavak kontinuuma anksioznosti.

Prilikom paničnog napadaja dolazi do iznenadnog, ponekad i neobjašnjivog napada sa skupom somatskih simptoma: otežanog disanja, lupanja srca, boli u grudima, osjećaja otežanog disanja i gušenja; mučnine, vrtoglavice, znojenja i drhtanja; snažne nelagode, krajnjeg straha i osjećaja prijeteće zle sudbine. U takvim trenucima osobu mogu snažno obuzeti depersonalizacija i derealizacija, osjećaj izbivanja iz vlastitog tijela i nestvarnost okolnog svijeta, strah od gubitka kontrole ili gubitka razuma, pa čak i strah od umiranja.

Tjelesno osoba sve pliće diše, steže dijafragmu i na neki način odvaja glavu od tijela. Osoba prestaje sebe doživljavati kao cjelinu i počinje se doživljavati samo kroz glavu. Sva energija tako biva skoncentrirana u glavu. Osoba nastoji ne biti u tjelesnom kontaktu s neugodnim emocijama i to na način kada osjeti uznemirenost, strah i anksioznost prestaje disati, dišući isprekidano, stišćući mišiće u donjem dijelu trbuha, dijafragmu.

U takvoj situaciji ukoliko osoba ne uspje ni na taj način obuzdati emocije, pokušava se još više povući u glavu na način da usmjerava disanje, energiju i svjesnost prema gore, prema mislima, prema glavi. Tako osoba izbjegava kontakt s prvotnim, orginalnim osjećajem i ostaje samo svijest da se dešava napad panike koji kao da dolazi od nikuda.

U radu s paničnim napadajima i anksioznim stanjima jako je važno da osoba postane svjesna svojih fizičkih senzacija, produbi općenito svjesnost o sebi i tome što joj se događa. Postupnim radom na što dubljem i svjesnijem disanju osoba radi na osvještavanju u pravilu odbačenih, odcjepljenih dijelova sebstva.

Gestalt psihoterapija na panične napadaje gleda kao na oblik individualne prilagodbe na situaciju koja je za osobu teška i strašna.

Kod paničnih napadaja riječ je o posljedicama traume koja nije svjesno doživljena jer u tom životnom trenutku osoba nije imala adekvatnu, ni vanjsku, ni unutarnju potporu.

Stoga je put izgraditi novi osjećaj i novu potporu sigurnosti kroz psihoterapijski rad.

Da bismo smanjili simptome anksioznosti, time i ojačali samopouzdanje osobe, važne su vježbe uzemljenja (James Kepner, 2010.) koje provodimo kao dio psihoterapijskog rada. Jedan od temeljnih preduvjeta za uspostavljanje novog temelja samopouzdanja jest svjesno praćenje što osjećano unutar sebe i koje to emocije želimo izbjeći te ih potiskujemo, a dio su našeg selfa.

Psihoterapija osoba s paničnim napadajima obuhvaća nekoliko pristupa. Radi se na kognitivnom aspektu simptomatologije, vještinama neposredne kontrole simptoma, podršci, razumijevanju psihološke pozadine simptoma, osnaživanju. Kako je simptomatologija paničnih napada izuzetno uznemirujuća, topao i podržavajući terapijski odnos čini osnovu bez koje se na ovom fenomenu ne može raditi. Kroz takav odnos, terapeut prvo educira klijenta o samoj prirodi fenomena, daje mu objašnjenja samog toka napada i osnažuje ga da razume što se događa kada sam napad nastupi.

U gestalt psihoterapiji na panične napade gledamo kao na izmicanje bazične podloge na koju se oslanja doživljaj životne sigurnosti. Odjednom, Ego nema kontrolu, sve je nesigurno i prijeti velika katastrofa. Terapijski rad je rad na povratku čvrstoće i sigurnosti tla na kojem osoba stoji. Ono na čemu svatko od nas stoji jest naše tijelo, naši intimni odnosi, naši prijatelji, profesionalni identitet, hobiji, interesi, planovi. Klijent se osnažuje da dođe u kontakt sa svim ovim aspektima i da lagano jača svaki od njih, da podržava svoje zdrave potencijale i vjeruje u njih, da razumije na što nas to simptomi upozoravaju, kakve to unutarnje/psihološke zastoje odražavaju.

Kroz panične napadaje naša psiha nam na dramatičan način poručuje da je za nas važno okrenuti se uspostavljanju sigurne baze u nama samima, oslanjajući se na sve konstruktivne sisteme podrške. Time dobivamo priliku nadići neke stare i/ili aktualne poteškoće te poduzeti neke nove životne korake.